Često se spominju razne uzrečice kako jedna ili dvije generacije stvaraju dok treća generacija uništi sve ono sto su prethodnici stvorili. Nebrojno puta smo vidjeli kako se nasljednici ne znaju snaći u situacijama gdje trebaju preuzeti vođenje manjih ili većih obiteljskih poduzeća.

Nikada neću zaboraviti razgovor s vlasnikom jedne velike tvrtke koja posluje u svim republikama bivše Jugoslavije koji ima godišnje prihode od nekoliko stotina milijuna eura i nekoliko stotina zaposlenih. Vlasnik koji je tvrtku stvarao godinama uz puno muke i truda i prošao sve razine poslovanja došao je u situaciju kada treba izabrati hoće svoje mjesto prepustiti vlastitom sinu koji je tek završio fakultet ili će zaposliti vrhunskog managera. Nije ti samo pitanje opcija, to je pitanje vlastitog ega i obiteljskih odnosa ali najvažnije to je pitanje sudbine cijele tvrtke i svih zaposlenika.

Obiteljski odnosi su složena stvar kao i pristup roditelja prema djeci i obrnuto. Ako bi morali praviti neku dublju analizu, rekao bih da sve počinje od samog roditelja – poduzetnika.

Postoje ljudi koji svoje tvrtke i poslove drže podalje od djece i zapravo nikada ne pokušaju prenijeti svoja znanja, iskustva i poznanstva djeci. Razlog za to može biti želja da se djeca bave nečim drugim, nepovjerenje ili sebičnost. U takvim situacijama djeca kreću svojim putem i zapravo nikada niti ne pokušaju preuzeti vođenje osim ako nije riječ o višoj sili ili iznenadnoj smrti roditelja. Tada nastupa stresna situacija za sve jer netko tko nema nikakva znanja i iskustva preuzima vođenje tvrtke.

Druga vrsta poduzetnika je ona koja uključuje svoju djecu u rad obiteljskih tvrtki ali djetetu uvijek daje podređenu ulogu. I nakon godina rada, uvijek se odlučuje o svemu samostalno, djeca se osjećaju manje važnima i na kraju pokušaju svojim putem ili se nauče živjeti podređeno i tako nikada ne dosegnu razinu gdje bi izgradili osjećaj za vođenje i upravljanje.

U idealnom svijetu, poduzetnici bi trebali postepeno uključivati svoju djecu u rad poduzeća ukoliko bi postojao obostrani interes. Razvoj djeteta kao i poslovnog čovjeka ima sličan put i tu je bitno da sve dolazi u svoje vrijeme.

U tom procesu treba biti oprezan ali i svjestan da nove generacije odrastaju u drugom vremenu i u drugim uvjetima. Ostala mi je u sjećanju rečenica jednog jako uspješnog poduzetnika iz moga rodnog grada. “Ja sam cijelu noć putovao vlakom u Zagreb na diplomski i bio sam sretan ako bi se mogao negdje umiti prije ispita. Kada je moja kći upisala isti fakultet, kupio sam joj tamo stan”.

Naravno da se tu stvara drugačije viđenje cijelog svemira i da je teško očekivati isti pristup prema poslu.

I kada proces smjene generacija ide svojim tokom, pitanje je hoće baš dijete poduzetnika biti najbolji kandidat za budućeg direktora.

Ponekad ne postoji dovoljna želja ili ambicija a ponekad netko jednostavno nije materijal i od toga ne treba praviti dramu. 

U takvim situacijama vlasnici koji žele u mirovinu često donose odluku o prodaji svoje tvrtke ili biznisa. I to je jedan proces o kojem ću pisati u jednom od sljedećih tekstova.

A poduzetnik s početka priče nije prepustio svome sinu tvrtku nego je organizirao management koji je nastavio voditi tvrtku. Dok sin za to ne bude spreman.